Kad je bila mala Jelena Radenković je želela da bude novinar. Zapravo su je prvo zainteresovali prezenteri vesti, valjda zato što je to bilo vreme kada se u svakoj kući informativni kanali i informativne emisije najviše i gledali i oko čega se najviše polemisalo, zbog sveopšte situacije u zemlji…pa joj je to tad delovalo užasno ozbiljno I važno.
Kasnije u srednjoj školi, počinje i da se bavi time i postaje novinar na lokalnoj televiziji i radiju, sa idejom da novinarstvo bude njen životni poziv. Paralelno je maštala da postane muzički urednik, vodila je i uređivala nekoliko muzičkih emisija na radiju i televiziji i sve je nekako išlo tim tokom…Posle toga je nekako logično usledio i Faklutet političkih nauka i odsek žurnalistika, na kome je izdržala skoro tri godine, a gde je u međuvremenu počela da shvata kako je bavljenje istraživačkim novinarstvom u našoj zemlji u neku ruku potpuno besmisleno i polako počinje da odustaje od cele te priče.
Sa druge strane još kad je bila mala učili su je da kad je lepo vreme ne sedi se u kući, tako da su joj junski i septembarski rokovi unapred bili zagarantovana depresija u četiri zida. Trebalo joj je nešto kreativnije, nešto dinamičnije i tako je FDU postao sledeći logičan izbor.
Produkcija je postala novi pravac njenog života.
Novinarstvo i produkcija imaju dosta zajedničkih elemenata, izmedju ostalog – komunikaciju, tako da se ispostavilo da joj je iskustvo u novinarstvu bilo dragoceno. I generalno, ideja da će učiti o filmu i kasnije biti učesnik u realizaciji filmskog projekta od stvaranja ideje do bioskopske projekcije ju je neverovatno pokretala .
Ne voli da definiše šta znači biti producent. Nikada nije uopšte volela definicije, a naročito u slučaju ovog pitanja, jer se odgovori razlikuju od zemlje do zemlje. Producent u Americi i producent u Srbiji su recimo potpuno dva različita pojma. Suštinski, producent je neko ko će da izgura ideju od njenog nastanka do realizacije, ko zna da odabere kvalitetnu ekipu saradnika, obezbedi uslove za rad, ko može i ume da funkcioniše i uslovima u kojima se projekat dešava, i koji može da predvidi razne okolnosti koje usput mogu da se dese i da ima rešenje čak i za one nepredviđene. I na kraju da uspe da realizuje projekat do kraja, na zadovoljstvo svih.
Uloga prroducenta je važna isto koliko i uloga ostalih članova kreativnog tima. On je tu da učestvuje u procesu od početka do kraja, tako da je ta uloga neminovno jako bitna, ali bez ostalih učesnika u procesu i njihove jednake posvećenosti –ništa.
Danas, ovde i sada kaže da je teško baviti se produkcijom. Ne samo filmskom produkcijom, već bilo kojim segmentom kulture. Kaže da je sa produkcijom u advertajzingu nešto lakše, i to je oblast koju sada istražuje i koja joj je trenutno izazov – posebna vrsta mentalne discipline koju ranije nije imala…
Do sada je radila na pozamašnom broju projekata. Od NGO projekata, preko filma, televizije, muzičkih spotova, festivala i advertajzinga. Misli da je važno za nekoga ko želi da se bavi produkcijom da proba sve, da bi se kasnije profilisao za ono što mu najviše leži. Bila je organizator na domaćim dugometražnim filmovima, producent desetak kratkih igranih filmova, spotovima za Stray dogg, Sars, video kampanjama za Exit, Turističku organizaciju Srbije, X factor, festival Cinema City, Slobodna Zona, mnogo projekata u okviru produkcijske kuće Tuna Fish studio…
Od omiljenih projekata bi izdvojila kratki film Marka Đorđevića “Na drugoj obali”, talentovanog mladog reditelja sa kojim joj je bilo zadovoljstvo saradjivati za vreme studija. Tim projektom su uspeli da izađu iz studentskih okvira i naprave kratki film vredan pažnje…Generalno, svi radovi za vreme studija su joj posebno dragi, jer je to tad predstavljalo posebnu energiju i entuzijazam…
Takodje, Cinema City, joj je takođe jedan od omiljenih, jer je to jedini festival u zemlji koji se najviše posvećuje mladim autorima i debitantskim filmovima na pravi način… Omiljen joj je i zbog divnih ljudi i atmosfere.
I sve se to potrudila da sama i ostvari. Jelena je neko koga kad vidite na ulici izgleda kao zalutala francuskinja u Beogradu sišla sa stranica nekog modnog magazina. Po danu ne vidi ništa bez svojih sunčanih naočara, a crveni karmin joj je tajno oružje protiv umora i brzine života. Njene žurke u Dalmatinskoj važe za najbolje kućne žurke, pa je zbog istih zamalo i ostala bez kuće.
Bicikl vozi kad god može, i da se ona pita ne bi ni silazila sa njega.
Vozi ga kako kaže da joj vetar oduva loše misli, bez cilja i zacrtane rute, koliko noge izdrže. Voli muziku koja šapuće, i ne propušta nijedan koncert bendova koje voli. Inspiraciju nalazi u jakim i jedinstvenim ljudima, a inspirišu je hrabrost i pre svega ljubav. Njeno vreme tek dolazi.
A njena lična želja je, da kao producent potpiše dugometražni igrani film.
