- Filmstreet postoji već pet godina, a da se vratimo na početak. Kako je nastala ideja i kako je sve počelo?
Prapočetak je vezan za večitu ideju o Kalemegdanu kao najlepšem prostoru Beograda i potrebi da se što više kulturnih manifestacija odigra na njemu. Te 2010. godine u modi su bili ekološki dokumentarci „Dom“ Žan Atris Bertrana i „Neprijatna istina“ Al Gora koje smo želeli da prikažemo u gradskom, a zelenom parkovskom okruženju. Zapravo i tad, shvatili smo da Beogradu, štaviše, generalno nedostaju gerila bioskopi, pa još na otvorenom ali sa klasičnim repertoarom.
- Zašto je važno negovati kulturu gledanja filmova na platnu?
Kao što postoje čitave generacije koje nisu nikad ušli u Narodni muzej zbog njegove rekonstrukcije, tako i još više one koje nisu imali prilike da obaveznu filmsku lektiru pročitaju na velikom platnu, onako kako to ona sama po sebi, ali i gledaoci zaslužuju. Beograd je nekad imao i mrežu bioskopa Beograd filma na čijem je repertoaru odrasla naša generacija (30-40+), ali i bioskope i scene na otvorenom na kojima su socijlizovali naši roditelji. Mi smo samo spojili te dve stvari, to lepo i korisno
- Kako su ljudi u početku reagovali kad ste se pojavili i kako su primili ideju o gledanju filmova pod otvorenim nebom?
Prvi film je bio Kazablanka, nekako je to klasični zicer gde bi mogli očekivati neku stariju publiku, al nemate feedback sa ovim nekim novim klincima bili oni hipsteri ili kakva god da su im interesovanja. Zato smo se šlepali na toj prvoj projekciji i na goste Centrale, a u stvari došlo je skoro 500 ljudi, a mi smo tad imali samo 30 stolica na 3 oteta parking mesta.
- Svaka projekcija je svaki put sve posećenija, kako birate filmove koji se prikazuju na FilmStrretu?
Kao i kad negde želite da putujete pa konsultujete Trip Advisor, internet je istovremeno i savetodavan, ali i plenum različitih afiniteta i empatija. Sa druge strane, primetna je ta komponenta našeg osnovnog filmskog žanrovskog obrazovanja sticanog u Kozari, 20 Oktobru, Odeonu…
- Kako ste odredili početni broj stolica i zašto nema više sedišta ?
Od 30 je naraslo na 100. Limitirano je prostornošću kombija koji ih dovozi. Sa druge strane vole ljudi da sednu na pločnik, ivičnjak, travu, klupu, žardinjeru, vespu, ćebe ili stolicu koje su sami poneli, to je i donekle ideja proaktivne participacije gledalaca.
- Kako birate lokacije i ima li Filmstreet svoju omiljenu?
Od ideje da dođemo na noge u svaki gradski kvart pa i onaj na periferiji došli smo do zaključka da ljudi prosto vole da ipak izađu u centar grada na sadržaj. Beograd nažalost nema male urbane skverove ili pjacete i onda ih od 10 postojećih ovogodišnjih lokacija mi atmosferom pravimo. Deset do kojih smo došli su nam podjednako najomiljenije, a svaka je kompatibilna sa određenom filmskom epohom ili žanrom koju tamo prikazujemo.
- Da li je Filmstreet rezervisan samo za ulice Beograda?
Nažalost izgleda da jeste, mada on sličan takav postoji i u Njujorku, videli smo npr. ove godine pokušaj i u Zagrebu. Mi smo probali da gostujemo u Pančevu. Čini nam se da je rezultat toga i ideja da taj grad dobije svoj filmski festival. Filmstreet sem filmske ima i tu socijlanu komponentu a ona je tipična beogradska jednako viđena i na košarkaškim utakmicama ili u restoranima i kafićima.
- Postoje li neki momenti vezani za Filmstreet koji su vam posebno dragi?
Prva projekcija svake godine i ona poslednja kada odahnemo jer je konačno sve tog leta prošlo dobro, uspešno se završilo, baš kao i svaka nova uspešna novo ostvarena lokacija-ideja bio to prostor starog parobroda Župa ili Terazija na Novom Beogradu kojima smo jedino mi posvećivali pažnju.
- Postoji li neka lokacija na kojoj bi Filmstreet voleo da održi projekciju, a nije?
Panoramski krov npr. Doma Armije, gde je nekad bio jedan od tri bioskopa na otvorenom. Problem sa krovovima je uvek njihova komunikaciona nedostupnost, a sa druge strane visina ruže vetrova koja nije tehnički saveznik projekcije na velikom platnu.
10. U program ste pored filmova od skora ubacili i pozorišne predstave kako je došlo do toga?
Jedanko interesovanju za filmovima klasičnog Holivuda postoji glad za letnjom scenom pozorišta u dvomilionskom gradu. Nastalo je u antičkoj Grčkoj, postojalo za vreme Šekspira, imaju ga i Brioni i Smederevo ali već 2 decenije od zatvaranja scene pozorište – dvorište u Kapetan Mišinom zdanju, ne i Beograd. Sa druge strane mladi ljudi:glumci, reditelji, pisci sa one strane reke sa Fakulteta dramskih umetnosti, traže svoju gradsku scenu promocije i tu smo sve svi lako pronašli. To je stvar koje još uvek ima svoje dečije bolesti, al za očekivati je da se razvije u autonomni derivat Filmstreet-a kako god da se u budućnosti bude zvalo.