1. Ko je Sanja Maljković?
Po profesiji sam scenograf, osnivač i direktor pozorišta Le Studio, asistent na novom studijskom programu scenskog dizajna Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu, gde sam i na doktorskim studijama. Sve što radim – volim. Odlučila sam davno da ću svoj život kreirati tako tako da u njemu potpuno uživam. Puno radim na tome, i zadovoljna sam uspesima. Uvek postavljam sebi nove ciljeve ka čijoj realizaciji, uprkos svim problemima, i dalje tvrdoglavo idem.
2. Odakle interesovanje za scenografiju, i kako su se arhitektura i urbanizam nadovezali na to?
Za scenografiju sam se zainteresovala upravo na fakultetu arhitekture kad sam počela da slušam predavanja Raše Dinulovića, arhitekte i pozorišnog čoveka, koji nas je kroz predavanja upoznavao sa životom i pravilima teatra u koji sam se tada zaljubila. Recimo da sam tada otkrila da me više zanima život koji se odvija u toj arhitekturi, nego sama arhitektura.
Postala sam vrlo brzo Rašin đak i prijatelj i malo po malo krenula da kroz studije arhitekture, čitajući knjige i posećujući sve moguće radionice i pozorišne događaje, otkrivam svet koji me je zanimao. Nakon fakulteta došla sam u Beograd sa namerom da počnem da se bavim pozorištem i imala ludu sreću da uskoro, sasvim slučajno, sretnem Žan-Batista, francuskog reditelja, koji je došao u Srbiju da nastavi svoj projekat Pozorište oko Mediterana. Žan-Batist i ja smo se u potpunosti razumeli već prvog dana oko toga kako vidimo pozorište i koja su naša očekivanja. Priča Kroz prozor fabrike tada počinje i traje do danas.
3. Šta je udruženje “Kroz prozor fabrika” i koja je ideja udruženja?
KPF je udruženje koja se bavi pozorištem. Realizujemo pozorišne predstave koje igramo na redovnom repertoaru našeg teatra Le Studio i edukativne programe u okviru projekta Slobodna dramska akademija (škola glume i radionice za profesionalce). Mi verujemo da pozorište može i treba da vrši uticaj na društvo u kome živimo. Trudimo se da tu ideju opravdamo radeći na tome da razvijemo nove i zahtevne umetničke pristupe i stilove u radu, da budemo aktuelni sa temama i time dopremo do publike, da promenimo njene navike i očekivanja prema pozorištu. Smatramo da kultura treba da pripada svima, ali nikako da se prilagođava i koketira sa ukusom većine, već da postavlja kriterijume. Trudimo se da radimo umetnički zahtevno i pametno, a opet sa druge strane pristupačno. Cilj nam je da budemo odgovorni prema profesiji, jedni prema drugima, prema temama koje biramo, kao i prema nama kao umetnicima, tako i prema publici, tj. društvu u kojem stvaramo.
4. Kako je došlo do ideje da nastane teatar “Le studio”?
Teatar je nastao iz potrebe da pravimo i delimo pozorište onako kako smatramo ispravnim. Možemo to nazvati potrebom za slobodom: slobodom izbora ljudi sa kojima radimo, tema, umetničkog izraza, vođenja procesa, načina na koji ćemo ugostiti publiku i prikazati joj naš rad.
5. Skoro si se sa Kvadrijenala iz Praga vratila sa nagradom o kojoj je pričala cela Srbija, šta možeš da nam kažeš o tome?
Da, ja sam bila u kustoskom timu i pomalo uključena u kreativni proces i organizaciju, za koju je bio odgovoran tim koji su sačinjavali većinom ljudi sa mog fakulteta. Jako sam ponosna na ceo tim koji je izneo nastup Srbije na Praškom kvadrijenalu, na proces, na izabranu temu i način na koji su se pre svega mladi ljudi koji su činili studentski tim, a naravno i umetnici nacionalne sekcije, bavili njome i izneli je svetskoj publici. Mislim da smo bili hrabri i posvećeni i drago mi je da je to prepoznato. Tema „politike“ je za nas u Srbiji vrlo osetljiva tema i vrlo je teško pronaći adekvatan način da se tretira. Mislim da je iskren pristup koji smo zauzeli bio pravi način. Uspeli smo da sa mnogo rada i ljubavi da postignemo uspeh. Osećaj je divan.
6. Koji kreativni način ti je omiljeni da izraziš sebe?
Definitivno scenski dizajn. Koristim crteže, pisanje, ples, igru na sceni sa glumcima sa kojima radim da dođem do rešenja koja kasnije postaju scenografija ili umetnički radovi koje izlažem.
7. Odakle potiču ideje iz kojih nastaju predstave koje se igraju na sceni “Le studio” teatra?
Definiše ih Žan-Batist, prateći aktuelnu situaciju, osluškujući nas koji činimo tim pozorišta i sopstvene želje. Dugo mi je bilo čudno kako svaki put izabere temu koja je i meni važna, ali onda sam shvatila da je to prirodno kad sa nekim toliko provodite vreme i osluškujete.
8. Imaš li svoj omiljeni rad i koja je njegova priča?
Predstave „Istrajnost“ i „Jedan zarez nešto“ su mi posebno drage, mada, naravno da volim sve naše radove jer sam svaku temu smatrala važnom, svakom sam se posvetila i dala veliki deo sebe. Ove dve predstave su mi posebne jer su nastale iz procesa u kojem smo svi zajedno, iz svog iskustva, sećanja i razmišljanja gradili priču. Uvek kad ih gledam otkrivam nešto novo o sebi i društvu koje me je velikim delom učinilo ovakvom kakva jesam.
9. Jedno vreme ste pokrenuli i teatar senki, šta je sa ovom pričom i da li je to i dalje aktuelno?
Držala sam ranije radionice sa decom i odraslima, a sada samo kada me pozovu da budem deo nekog projekta, festivala, ili kroz čas u okviru kursa glume u našoj školi. Naravno, pozorište senki koristimo u radu na predstavama koje pravimo.
10. Kako ljudi reaguju na koncept teatra koji vi zastupate?
Najčešće su iznenađeni, izuzev ljudi koji su imali priliku da vide takav koncept u inostranstvu. Neki se odmah prepoznaju i opuste kao da su kod kuće, drugi su radoznali, pa ispituju, trećima je neprijatno i gledaju začuđeno oko sebe, iznenađeni valjda time što se naš ambijent ne poklapa sa njihovom idejom o pozorištu. Svakako vrlo malo ljudi očekuje to sa čim se susretne, jer su navikli na neku drugu vrstu pozorišne atmosfere. Jako mi je drago što najčešće ovo što radimo prepoznaju kao vredno i ne ustručavaju se da podele svoje utiske sa nama posle predstave. Mi sve ovo radimo zbog publike i njihove reakcije su nam jako važne, zbog toga je pravilo da se publika nakon izvođenja pozove da se pridruži umetničkom timu i u opuštenoj atmosferi nastavi dijalog započet samom predstavom.
11. Šta sve može da se vidi kod vas, i šta je to što samo vi nudite I što je vaša specifičnost?
Nama je stalo do naše profesije, do naše publike, do društva uopšte. Posvećeno radimo na tome da se ljudi kod nas osećaju dobro, da kreiramo predstave koje su pametne i umetnički zahtevne i da kasnije damo sve od sebe kad ih delimo sa publikom.
Le Studio karakteriše intimna atmosfera, naš prostor više liči na dnevnu sobu, nego na pozorišta na koja smo navikli u Srbiji. Ceo prostor je kreiran sa puno ljubavi od stvari koje smo vremenom prikupljali i sređivali. Glumci igraju na metar od publike što stvara poseban doživljaj. Svaka osoba koja kod nas dođe nam je važna i trudimo se da je ugostimo kao pravi domaćini.
12. Šta je to što bi Sanja promenila na ovom svetu, tj. kakav svet bi napravila?
Teško pitanje jer je puno toga. Fokusirala bih se na Srbiju. Užasavam se nepravde i lenjosti, tj. apatije koja je dosta karakteristična za nas. Fali mi da ljudi imaju vere u sebe kao nekog ko čini društvo i može, pa makar i sitnim gestovima uticati na njega. Fali optimizma. Potresa me nepravda koja je obeležila živote ljudi koji dolaze u našu zemlju kao izbeglice, osećaj bespomoćnosti koji često osećam suočavajući se sa načinom na koji naše društvo funkcioniše. Ne razumem pomirenost sa sudbinom. Smatram da iako dišemo – mrtvi smo onda kad se pomirimo sa stvarima sa kojima se suštinski ne možemo složiti. Mislim da je bitna borba, za šta god da nam je važno u životu.
13. U čemu sve nalaziš inspiraciju?
U svakodnevnici (okruženju, prijateljima, ljudima uopšte), filmovima, slikarstvu, u drugim predstavama, vestima, knjigama, muzici… u svemu što sadrži život u sebi.
14. Čime se sad baviš i šta je trenutno aktuelno?
Trenutno završam obaveze vezane za doktorske studije, pripremamo se za novu sezonu Le Studija i škole glume koju držimo već petu godinu, takođe pripremamo turneju nove predstave, maštam scenografiju za novu predstavu koju ćemo raditi uskoro i pred spavanje čitam knjigu Bekima Fehmiua i kroz nju upoznajem istoriju našeg pozorišta.
15. Planovi za budućnost?
Imamo dve nove predstave u planu za ovu sezonu, planiramo izvođenja u drugim gradovima u Srbiji i Bosni. Nadam se da ćemo privući još više publike; otvoriti sledeću sezonu u novom, većem prostoru; proširiti tim novim, vrednim, talentovanim ljudima. Takođe se radujem novoj školskoj godini na fakultetu, novoj generaciji mladih ljudi sa kojima ću raditi, novim projektima sa studentima sa kojima sam već radila i novim temama koje ću istražiti i o kojima ću pisati. Planove za dalju budućnost ne bih otkrivala.