22:35 More je hladno. Ludim od hladnoće. Duboko je, moram gore.
22:42 Dobro je. Toplo. Skoro pa da je toplo. Gladna sam. Mrlje su na površini. Osećam im srca kako kucaju. Foke.
22:43 Grizem. Čovek. Mnogo kostiju. Neću.
22:44 Krv. Vrištanje. Idem dalje.
22:53 Gladna sam.
22:59 Gladna sam.
23:04 Orke. Njih šest. Gladne su.
23:05 Bežim.
23:06 Bežim.
23:07 Bežim.
23:08 Mnogo ih je. Love me u čoporu. Kruže oko mene. Vole me. Vole moje mišiće, moju krv i moje kosti. Vole moje oči i moju dušu. Vole moje proteine, masti i ugljene hidrate. Vole moje minerale i vitamine.
23:19 Ubiće me njihova ljubav.
23:20 Ubiće me, gotova sam.
23:21 Neće me ubiti.
23:22 Gledam jednu orku, pratim je telom, pratim je bočnim linijama, osećam joj srce, plaši se, ta ne sme da mi priđe. Zaletim se u nju. Nosom u stomak. Pa opet. Pa joj odgrizem peraje, odgrizem joj i malo stomaka. Krv. Sve je crveno. Luda sam od krvi. Udaram. Najbrža sam u svemiru. Ne dam proteine. Prođem. Pobegnem. Zaronim.
00:29 More je hladno. Ludim od hladnoće. Moram gore.
00:34 Pokušam da izronim. Mreža. Kavez. Ljudi. Čujem muziku. AC/DC – Back in black. Volim tu stvar. Svedeni rifovi, sloboda. Ali tu je kavez. Zatvor. Vole me ljudi. Vole moje nizove oštrih zuba. Vole što sam velika. Vole da me gledaju. Vole da se fotografišu sa mnom. Vole da me ubiju. Back in black – Odlična pesma. Volim australijski rokenrol. Onaj tip u bermudama mi je okej. Pojela bih ga zbog tih rifova, mada teško varim toliko kostiju. Ali bih mu učinila. Pojela bih mu i onog nabijenog ortaka s kapom. On je nešto masniji, simpatično je dežmekast, sigurno ukusniji. Gitare bih im pojela, gutala bih njihove cipele, njihove snove i veštine. Njihova iskustva i zanose. Svarila bih to sve kao finu masnu foku. Pojela bih njihove porodice, tonce, ekipu sa rasvete, komercijaliste, knjigovođe i računovođe, pojela bih vozače kamiona i pilote, stjuardese i kopilote. Volela bih ih do poslednjeg proteina, vitamina i minerala.
05:36 U kavezu sam. Dan je, vidim sunce. Nema muzike. Ne mogu da izađem. Udaram u čelične šipke kaveza. Boli me. Udaram još. Boli me još. Udaram. Krvarim. Krv. Luda sam.
07:22 Ja sam Maia, kraljica, lepotica, ja sam leptirica, ja sam duša svemira, ja imam velika bela krila koja će da me odnesu iz ovog kaveza.
07:23 Nose me krila, daleko, letim mirno, spokojno, nasmejana. Lepo je na vazduhu, sunce me greje, mašem krilima sporo i snažno, pa ih raširim i pustim da me nose vazdušne struje. Ptice su zgranute. Ptice mi ne veruju. Ne verujem ni ja pticama. Sama sam, kao i uvek.
08:42 Nema više vetra, samo sunce, koje me greje, koje me suši, koje iscrpljuje. Sunce mi smeta, sada.
08:43 Zaronim. Obrišem krila sa svog tela. Peraja ostavim, i zube, oštre, u nizovima. Ostavim i svoja dva oka, nežna i bistra. Ostavim sve što mi se ostavlja, i znam da sve mogu da obrišem, i to me uznemirava. Uznemirim se.
08:45 Uznemirena plivam, i pojedem dve škarpine, od uznemirenosti.
08:46 Osećam ih u želucu. Mirne su. Komadi mesa, četiri polovine. Nema tu života. Osim mog. Uzela sam im sve, osim duše. Duša ne može da se pojede. Kuda duša ide ne znam, znam samo da nisam nijednu svarila. Osetim povremeno trzaje nekih duša, poneko iskustvo uđe u mene, ali sama duša, nikad. Ove dve škarpine nisu bile neke umetnice, tvrdim. Umem da osetim umetnika kad ga pojedem. Jedan čovek koga sam pojela bio je veliki umetnik. Ribar. Pojela sam ga u verovatno najlepšem trenutku njegovog života, i on je to znao. Uletela sam mu u najbolji ulov, pojela i ulov i njega. Nije znao da je umetnik, i mislim da ga to nije ni zanimalo. Odgrizla sam mu pola čamca, pa pola njega, pa sam ih dovršila, i njega i čamac. Pogledao me je polovinom tela. Ništa, ni strah, ni užas, ni iznenađenje. Taj tip je sve razumeo. Shvatio je da je moj ručak bitan kao i sve drugo. Kao i njegov ručak. Na njega je došao red, i on je bio spreman. Umetnost je spremnost. Videla sam, i pojela sam umetnost, i sad znam. Umetnost je biti spreman da umreš, odmah, sad. Bez smrti, umetnost bi bila samo još jedna veština. Zanat koji može da se nauči dovoljnim brojem ponavljanja.
08:47 Blagoslov umiranja razumeju samo besmrtni – kažem mrtva hladna, samoj sebi, u hladnom moru.
08:49 Izaberem jednu devojčicu na plaži, koja sedi pored mora, na pesku. Gleda u horizont. Zaletim se na nju, izronim, i nasučem se neposredno ispred njenih nogu. Nosi platnene baletanke, roze, mokre od mora. Kažem joj – Ja sam Maia, jedno telo, jedna duša, jedna ljubav, ja sam jedan život, jedini koji postoji.
08:51 Ona mi kaže – Znam mila, tu si zauvek, nezaustavljiva, bela i velika, srećna i bespomoćna. Nežna, surova, u život zaljubljena devojčica, oslobođena u telu velike bele ajkule. Ti si lepotice smrt, u svom najrazumljivijem obliku.
09:01 Magla se vuče po još uvek mirnoj površini mora. Krstarim, veličanstvena. Mnogim živim bićima je ovo sudnji dan. Životi će im se danas ugasiti, možda bez nagoveštaja, prema nasumice utvrđenom rasporedu.