Jedna devojka je jutros sišla u prodavnicu da obavi jutarnju kupovinu. Ispred nje u redu za kasu stoji čovek. Radnik gradske čistoće koji kupuje sebi doručak. Pola hleba, salamu i majonez. Na kasi,on shvata da ne zna gde je ostavio novac. Kasirka u tom momentu izgovara, vaš račun iznosi 106 dinara. (slovima sto šest).
Čovek počinje da prevrće džepove i novčanik. Skuplja dinar po dinar i na kraju sve zajedno skupi 65 dinara. Kasirka mu kaže da se skloni u stranu i potraži malo bolje.
Devojka koja čeka u redu iza njega gleda i razmišlja. Moglo je svakom da se desi. Moglo je i njoj da se desi. Devojka počinje da uviđa sledeće. Niko da se ponudi da da tih 40 pišljivih dinara, svi samo blenu u fazonu: ˝Kako da ne, ne zna gde su mu pare˝. Uvidela je način na koji je celo osoblje piljarnice, zajedno sa kupcima koji čekaju u redu gledalo ovog čoveka koji se preznojava dok traži novac.
Devojka prva progovara, i nudi se da ona doda tih 41 dinara, ali Čovek odbija, kaže da nema potrebe I da bi mogla da mu sačuva red, da on, ako može, samo da ode do ugla da uzme pare od kolege.
Jedva su ga pustili iz prodavnice i to tek kad je gazda aminovao. Čovek se vratio za manje od 15 sekundi, gle čuda. Sa novcem. Za to vreme su prisutne dežurne ”tetke” raspredale o tome kako nikome ne može da se veruje ovih dana, posebno NJIMA.
I onda se ja zapitam.
Ko su to ONI? Ko daje za pravo ljudima da postoje oni i ONI.
ONI su đubretari koji čiste ulice, radnici zelenila, a oni su ljudi. ONI brinu da oni imaju čist grad, a oni svojim rečima prljaju. Ko smo mi, i u šta smo se pretvorili.
Možda je ovo samo prazna priča. Možda vredi samo 41 dinar. Ali vredi jedan pogled. A to je da vidiš da postoje ljudi, da vredi da uvek vidiš ljude, a ne njih.