Ovaj intervju se nije desio, ova pitanja nisu postavljena i Marko Dražić nam nije odogvorio u ime redakcije NJUZ. net-a.
A ovo što je ispod napisano, u pravu ste, to i nisu neke vesti. Predstavljamo vam Njuzovce…
- Da li misliš da ima ljudi koji prate vesti isključivo preko vašeg portala?
Proteklih godina sam često imao priliku da čujem da se neki ljudi informišu isključivo preko Njuza. Često imamo običaj da kažemo da to što je neka vest izmišljena ne mora da znači da nije tačna, tako da verujem da i oni imaju pravu sliku o dešavanjima u zemlji.
- Da li više voliš da “izvrćete” vesti iz politike ili sa estrade?
Iz politike, naravno. Niko od nas ne voli da se bavi estradom, ako pažljivo obratite pažnju na naše tekstove gde se javljaju neki likovi sa estrade, to čime se mi bavimo skoro nikada nema veze sa njima samima. Svako ima pravo da ima glup i, dokle god to nije neki političar koji odlučuje o našim sudbinama, mi nemamo problem sa tim. Kada mediji daju tim ličnostima previše prostora, onda već osećamo potrebu da odreagujemo, tako da su naši tekstovi koji na prvi pogled deluju da se bave estradom, najčešče kritika samih medija.
- Na koje teme ljudi najbolje reaguju?
Nema nekog striktnog pravila. Uglavnom vole kada damo naše viđenje neke jako aktuelne vesti. Kada tokom dana vidiš skoro isti naslov na svim portalima, prija videti našu verziju tog događaja.

- Koji vam je najuspešniji tekst do sada?
Dva najčitanija teksta nisu bila o politici. Priča o pijanom Srbinu koji je nehotice ubio ajkulu u Egiptu obišla je svet, a Njuzu doneo instant popularnost, ponajviše jer su ljudi pomislili da je priča istinita. Pre nekih godinu dana objavili smo tekst da su tetke dobile status trećeg roditelja. U njega ljudi nisu poverovali, ali svako zna neku ženu koja je nekome tetka, tako da su ljudi masovno krenuli da dele taj tekst na društvenim mrežama i da ga šalju svim tetkama u svom okruženju. Dakle, da dopunim odgovor na prethodno pitanje, ljudi izgleda da najbolje reaguju na tetke.
- Da li ti svoju svakodnevnicu posmatraš na “Njuz” način?
Vrlo često, ponekad i bez ikakvog izvrtanja jer i same vesti koje čitamo često deluju kao da smo ih mi napisali. Na samom početku pisanja za Njuz skoro svaki naslov koji sam video pokušavao bih da izvrnem na njuzovski način. Danas to radim malo ređe, ali svakako, čak i kada bih želeo, ne bih mogao da se tako lako otrgnem od tog pristupa.
- Prvi naslov koji ste objavili bio je “Ovo nam možda nije trebalo”, a nekako važimo za narod kojima sve što ne treba, konstantno se dešava – jel’ ste zato objavili i drugu knjigu? 🙂
Ovo je zapravo treća knjiga, a više puta bismo se tokom napornog pisanja podsetili naslova naše prve knjige, pitajući se da li nam je i ovo trebalo. Ipak, što se kraj knjige više približavao, postajali smo svesni da je u pitanju nešto na šta ćemo svi biti ponosni kada se objavi, ali i kroz deset, dvadeset godina. Drago nam je da je knjiga momentalno naišla na dobar odziv čitalaca. Izašla je pre oko tri meseca, a ovih dana se štampa njeno peto izdanje.

- “Prava istorija sveta” je objavljena krajem prošle godine, kako ste dopustili da ljudi toliko dugo žive u zabludi?
Prvobitna ideja je bila da izađe pre neke dve godine, ali zbog količine posla oko nekih drugih projekata, na prvom mestu mislim na emisiju “24 minuta sa Zoranom Kesićem” nismo mogli da joj se posvetimo u onoj meri u kojoj smo želeli. Onda smo opet shvatili da, ako je čovečanstvo toliko vekova moglo da živi u zabludi o nekim istorijskim događajima, neće biti strašno ako pričekaju još godinu-dve.
- Da li ti je bliži američki ili britanski humor?
Ne bih umeo favorizovao jedan, jer i u SAD i Britaniji postoje neke emisije, serije, filmovi i knjige koje su mnogo uticale na formiranje mog humora.
- Da li je satira dobar medijum za današnje generacije (18 -25), i koliko su oni u mogućnosti da vas razumeju?
Da bi satira bila efikasna, ljudi koji je konzumiraju moraju da koliko-toliko prate vesti da bi mogli da je u potpunosti razumeju. Zbog toga mislim da je satira zanimljivija nešto starijim ljudima, makar kada je reč o onom delu satire koji se odnosi na politiku. Neki drugi segmenti vezani za društvo, stereotipe, sport, muško-ženske odnose i slično, svakako jeste zabavan i ovoj kategoriji čitalaca.
- Koliko je obrazovanje važno za shvatanje i razumevanje satire?
Važno je, ali ljudi koji se bave satirom treba da se potrude da za shvatanje njihove suštinu ne bude neophodno neko preveliko obrazovanje. Više da ono bude neki dodatak, da se u sadržaju nađe neki fini detalj za čije razumevanje je neophodno neko dodatno obrazovanje, ali i bez čijeg razumevanja može da se razume osnovna poruka.
- Nekada smo satiru spoznavali kroz Nušića, Domanovića, Trifkovića, Kostića, Ćopića…da li danas po tebi imamo dostojne naslednike?
Nezgodno mi je da odgovorim na ovo pitanje, jer hteo ne hteo morao bih da ovo što mi radimo stavim u isti koš sa ovim legendama. Svako vreme nosi nešto specifično i u ovoj zemlji je bilo mnogo dobrih satiričara, a neka naši čitaoci kažu da li smo dostojni ovih imena koja si spomenula. Postoje neke naše kolege, čiji rad veoma cenim, na prvom mestu Marko Somborac, Petričić, Koraks, kao i momci iz Tarzanije.
- Šta jednog satiričara, čini dobrim? Koji su to kvaliteti koje moraš da poseduješ da bi umeo na ovaj način da se baviš stvarnošću?
Treba da budeš duhovit, jasan i da umeš da jasno ukažeš na problem koji kritikuješ. Ukoliko taj segment ne postoji onda si samo neko ko se bavi humorom. Dobar satiričar će se, ako mora da bira između humora i slanja poruke, uvek pre opredeliti za manje smešan sadržaj koji šalje jasnu kritiku. Naravno, dobitna kombinacija je izbalansirati između humora i slanja poruke.
- Ljude zasmejavaju vaši naslovi, a da li misliš da su svesni stvarne poruke koju oni prenose?
Većina naših čitalaca koji nas godinama prate svakako jesu. Naravno, ima dosta I onih koji površno bace pogled na naš naslov i koji se ne udubljuju previše u to šta želimo da kažemo, kao i onih koji su nas tek otkrili, ali ne bismo opstali skoro šest godina da nije najviše onih koji su u našim sadržajima prepoznali poruku koju šaljemo.
- Da li reči danas imaju moć da promene nešto i pokrenu nekog, ili su postale samo prazne reči?
Svakako da mogu, ali imam već dovoljno godina da ne bih imao iluziju da će ovo što mi radimo na Njuzu moći nešto suštinski da promeni. Ako makar neke ljude nauči koliko je lako plasirati neku laž u medije i ako ti naši čitaoci više ne budu verovali u sve što pročitaju, već sa rezervom prime sve što im se servira, to je sasvim dovoljno od nas.

*Fotografije prikazuju redakciju NJUZ.neta-a i preuzete su sa privatnih Facebook profila.