Autentičan, iskren i svoj, reči kojima su ga davno opisali u jednom od intervjua. Okarakterisan kao uvek drugačiji, često neshvaćen, nimalo običan, a prvenstveno neobično jednostavan čovek. Ne postoji priča koju on ne učini zanimljivom, ne postoji tema na koju ne možeš satima pričati sa njim, a ako umeš da ga čuješ, bogatstvo koje ti pokloni u vidu književnih dela, filmove i muzike je neprocenjivo. Za InspirishiMe filmski, televizijski i pozorišni režiser, muzičar, pisac i profesor – Milutin Petrović.
- Tvoj prvi susret sa filmom?
Na Dorćolu je bio bioskop koje su lokalci zvali „Buvara“. Nije bio baš bioskop, nego je povremeno imao projekcije. Bila je unutra peć na drva sa velikim čunkom koji je išao do plafona. To je mesto koje se sada zove Rex, ne znam uopšte što se to sada zove Rex? Tu me je neko, verovatno deda, odveo prvi put u bioskop i bilo je Bum! Bio je ratni film, engleski, film o avijaciji „633 Squadron“ Voltera Graumana. Gledao sam ga ponovo, sada kada se pojavio torent i genijalan je potpuno. Baš sam imao sreće…
- Da li se sećaš koji je film u pitanju bio na neki način prekretnica u tvom životu i momenat kada si pomislio da budeš reditelj?
Aha, „Konje ubijaju zar ne“… Na televiziji sam ga gledao, tada sam mislio da ću biti slikar, išao sam u neku večernju školu za crtanje i gledao sam taj film sam u sobi kod tetke i odjednom shvatio da postoji neko ko pravi te slike, određuje položaj kamere, pokrete, celu tu stvar koju gledaš, a misliš da gledaš samo glumce… Sidni Polak je režirao tako nametljivo i tako nekako vidljivo, da ga je klinac od 15 godina provalio, ha ha… Mada sad kad pomislim na to shvatam koliko smo mi tada pre interneta bili bolidi. Ja sam za današnje pojmove bio mator konj, danas to provale klinci sa sedam godina… I eto tada sam pomislio – pa bolje je da slikam ovakve slike, one imaju mnogo veću snagu nego one u galeriji. Naložio sam se na moć koju pokretne slike imaju. Osetio sam tu snagu gledajući Džejn Fondu osvetljenu mesečinom…
- Tvoja karijera se rasteže od scenariste, filmskog i pozorišnog i TV reditelja, montažera, kopirajtera, urednika internet radija i portala, pa do toga da sviraš u bendu, ili bolje da kažemo bendovima… U čemu te ima najviše i od čega zavisi uloga koju biraš u tom trenutku?
Nikada nisam uspeo da razlikujem sve te stvari. Meni je sve to isto. Sve je to samo rokenrol… Ne znam, a pravo da ti kažem, i ne želim o tome da mislim, osećam se ko da bi izgubio svoj modžo kada bih analizirao tako nešto. Samo se vozim po tim divnim talasima… U suštini sve te reči, svi ti različiti poslovi se razlikuju samo u onom delu mozga koji se bavi sindikalnim stvarima, nekim parama, načinima finansiranja, vrstama ekipica kojima se šlihtaš, dakle sve u onim delovima sveta koji mene uopšte ne zanimaju… u srcu stvari to je jedno.
scena sa snimanja filma: “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a”
- Da li misliš da kod današnjih generacija ta svestranost polako bledi, i da im instant dostupnost informacija oduzima “istraživački proces” i traženje sebe kroz različite sfere?
Ne, mislim da tek današnje generacije mogu da shvate da je to jedno te isto. Mnogo volim dokumentarac „PressPausaPlay“ iz 2011.te zato što u njemu pričaju o muzici i filmu a da uošte ne prave nikakvu liniju koja ih razdvaja. Tako mi je laknulo kada sam ga prvi put gledao, mislio sam – aha sada više ne moram da objašnjavam to oko muzike i filma, evo ovi novi ljudi to stavljaju u isti folder…
- Sad kad se osvrneš na svoju filmsku karijeru i pogledaš šta je sve iza tebe, postoji li nešto što bi promenio ili nešto što bi obrisao sa te liste?
Ah, ja sam momak sa Konjarnika, niža srednja klasa, pravo je čudo da sam uopšte u svemu ovome, tako da ja nikada nisam mogao da biram šta ću da radim. Radio sam stalno samo ono što sam mogao i nikada nisam imao luksuz da se bavim tim što zovu karijera. Moj CV je proizvod toga kako su me vetrovi nosili i kako sam se snalazio za lovu. Iako ljudi uglavnom misle da sam ja neki razmaženi i uobraženi momak iz centra, ja sam ustvari baš workingclass osoba, koja je zahvaljujući socijalističkom uređenju, na potpuno ludilo, došla u priliku da se bavi ovim elitnim poslovima…
- Postoji li tema koja već dugo čeka pravi momenat da bude pretočena u film?
Joj, ja ceo filmski svet a posebno ovaj domaći vidim kao nešto što je kompletno naglavačke. Ja sam zamišljao da ću biti klasičan žanrovski režiser koji će raditi prvo male pa onda sve veće filmove za neke normalne produkcione kuće tipa Avala film. Bio sam siguran da će mi vrh karijere biti film o nekom od Nemanjića ili Marku Kraljeviću. I moje sve ideje su te vrste, konji, devetnaesti vek, Džon Ford, Majkl Čimino, Milijus… Ali svet oko mene se izokrenuo, uvrnuo i sada ja živim i radim ko u nekom sumanutom kosmosu u kome su vrednosti i estetika sjebani i zakovrnuti ko u nekom Marvelovom stripu. Pa se u tome snalazim kako znam i umem, malo lebdim, malo zveknem ponekad glavom o neki zid.
- Tvoj poslednji dugometražni film “Petlja” definisan je kao garažni/mikrobudžetski film i na njemu si potpisan kao koscenarista, reditelj, direktor fotografije, montažer i kompozitor muzike, da li su uslovi bili takvi ili si ti jednostavno takav 🙂
Ne. Mislim da je budućnost pokretnih slika u tome da jedan čovek sve radi. Ne mogu da verujem da se danas još uvek školuju ljudi da budu na primer samo montažeri, ili samo dramski pisci. To mi je baš totalno budalasto. Tako da bih ja uvek radio sve. Kada bih bio u nekoj velikoj produkciji, u stvari bi morali da me plate da se uzdržavam i radim samo jedan posao hi hi hi…
- Da li misliš da sve više izostaje reakcija publike na domaća ostvarenja, i da su ljudi izgubili želju da gledaju dalje od komercijalnog?
Potpuno se promenio svet. Reakcije su saterane u niše, sve je svedeno u mala seoca u kojima caruju desetci lajkova i po nekoliko šerova. To je prosto tako. Kao i uvek umetnost će se prilagoditi stvarnosti, a ne obrnuto. Tako da ja nemam problem sa nepostojanjem reakcije na moje filmove u tom prošlovekovnom smislu. Baš obrnuto, garažni filmovi u stvari obeležavaju vreme u kome su nastali, a razni pokušaju komercijalnih hitova su anahronizmi… A jeste, to odsustvo toga da te primećuju boli. Čak jako boli. Ali umetnik i mora da bude na mestu na kome ga nešto boli, mestu gde nije siguran, inače je u problemu.
- Ko su “neki novi klinci” koji su ti skrenuli pažnju u poslednje vreme?
Ja već šesnaest godina predajem na raznim fakultetima i stalno sam u kontaktu sa novim klincima i na njih dosta obraćam pažnju. Prošle godine sam imao fantastičnu klasu na FMK-u. Tu ima desetak mladih ljudi koji sve kapiraju. Evo stavi link na jednu vežbu koja me je umalo rasplakala kada sam je video…
- Gde su po tebi današnje generacije sa obrazovanjem i šta ne bi smeli da izgube iz vida?
Kako ja vidim svet on uvek ima problem samo sa prošlošću, nikada sa sadašnjošću i budućnošću. Treba bacati stvari iz prošlosti u ime sadašnjosti. Nikada ne kritikujem ono što jeste. To je kao kada ljudi kukaju na kišu ili vetar, a nalaze se u deset kilometara tankoj atmosferi gde jedino život moguć u krugu od bar desetak svetlosnih godina. Sve što je novo je super. Mladi homosapijensi imaju specijalno dobar osećaj za stvari koje se dešavaju u stvarnosti oko njih. Ono što nas jebe su idioski pokušaji koji su samo pokazatelji arogancije matorih prdonja i njihove potrebe da se zaštiti neki glupi narativ iz prošlosti. Na primer Bog nema nikakvog smisla ako ne živi sada sa mnom nego ako je neka tradicija koju čuvaju čudno obučeni ljudi.
- Kako biraš glumce i kolege sa kojima radiš i sarađuješ, da li je to biranje na osnovu ličnog osećaja, ili su neki drugi parametri uključeni u izbor?
Volim uvek da su to ljudi sa kojima bih se družio. Nemam onu foru kao – on je loš čovek ali je dobar umetnik. To nema kod mene, mora da je i dobar i pametan i lep. Nema talentovanih među govnima. Ima uspešnih, ima prevaranata koliko hoćeš, ali to nije moj svet.
- Osnivač si filmske škole “PREDITOR” sa Natašom Pavlović, PREDITOR je POGON za pripremu filmadžija novog kova. Da ne bismo nagađali, najbolje da nam ti kažeš šta sve nudi vaša škola, ko i na koji način može da je upiše i kakvo obrazovanje može da očekuje da će dobiti?
Preditor je producent, editor, rajter i dajrektor, dakle filmadžija u jednom čoveku. Van Gog koji stavi štafelaj i boje na rame i ode u polje da slika suncokrete. Tako ja vidim savremeni trenutak što se pokretnih slika tiče. Nema više vremena za 4 godine klancanja u školama gde bar tri godine izdangubiš na predavanjima iz psihologije 2, engleskog 1 i sociologije kulture 3… Naša škola je za sada samo kurs, majstorska radionica, dva puta nedeljno u večernjim časovima, radi se užasno konkretno da se polaznik obuči i ohrabri da pravi filmove. To je danas potpuno moguće i samo je zaglupljenost mitovima prošlosti ono što sprečava ljude da uzmu svoje fotoaparate i snimaju filmove.
- Ko su prvi PREDITORI koji su prošli kroz vašu školu, i kako si zadovoljan pokazanim rezultatima?
Na moje zaprepašćenje puno polaznika su ljudi ostvareni u svojim životima u nekim drugim oblastima. Imam i sedamnaestogodišnjake, ali i ljude u ozbiljnim četrdesetim. Potpuno otkrovenje mi je koliko je divno učiti ljude koji su zreli i izgrađeni kao ličnosti, zaista mi je uživanje da gledam kako rade. Škola postoji tek tri semestra, godinu i po dana tako da je još uvek menjamo i „nameštamo“ po stvarnosti. Najviše volim što su predavanja ujedno i online, tako da na primer dva studenta sede sa mnom u sobi, a jedan je u Budvi, drugi u Dominikani, a treći kod kuće pošto ga boli grlo…
- Trenutno predvodiš snimanje prvog rimejka domaće kinematografije, legendarno ostvarenje Dušana Makavejeva – “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a”, koji snimate na originalnim lokacijama. Potpisujete ga kao prvi zajednički projekat filmske škole “Preditor”, a podršku vam pružio i sam autor originala Dušan Makavejev. Kako ste došli na ovu ideju i zašto baš taj film i šta vam je rekao reditelj originala kad ste mu saopštili?
Ma šta im ja pričao ljudi su i dalje stegnuti i plaše se pravljenja filmova. Sve bi nešto da čekaju, kao da budu zreliji, da još rade na ideji, da urade kasting, da obezbede sredstva… I onda sam mislio da najednom napravim frku i na brzaka snimimo jedan igrani film, da vide koliko je to blizu realnosti. Hteo sam da svima ponovo pokažem da samo treba snimati filmove. Pošto ih je mnogo, da se ne bi pobili oko ideja šta da radimo izabrao sam da radimo kaver. Ne volim da to zovem rimejk. Rimejk znači da imaš ambiciju da nešto ponovo napraviš. Ambiciju ili neki drugi razlog. A ovo je kao kada bend uzme da svira neki kaver. To znači da svi znaju „kako stvar ide“ tako da nema zabune. I naravno to oslikava ukus benda. Da je Makov film pesma, moj bend bi ga uvek svirao. Eto tako smo izabrali taj veliki film iz šezdesetih… Mak je čini mi se bio zbunjen malo, znate kako je to u današnjem svetu, sve vam pada na pamet samo ne da vas neko naprosto voli i nema zadnje namere. Teško je biti umetnik u godinama, sediš i čekaš da se pojavi neka budala koja će doktorirati na tebi i ostaviti te u knjizi onako kako tebi na pamet nije palo. Ali kada su nas posetili na snimanju, Makavejevi su mi rekli – „E Milutine lud si ko puška, Branko Vučićević bi bio ponosan na tebe.“. E onda sam znao da su sve ukapirali… Da se radi o čistoj ljubavi slobodi i istini…
pripreme za prvi zajednički PREDITOR film/ faza scenario
- Koje filmove bi danas dodao na listu, za više od 52 idealna filmska vikenda, kako se inače zove knjiga sabranih tekstova o filmu, koju si objavio 2013?
Sada bih dodavao samo serije 🙂 … Ta knjiga je moj pokušaj da pomognem mladom čoveku kome je sada na internetu dostupno praktično celo kinotečko blago ovoga sveta, a on ne zna odakle da počne. Klasične istorije filma kreću od Kulina Bana i beskrajno su dosadne, a ove knjige 500 filmova, 1000 filmova su bezlične, kao kada bi mislio da iz VH1 i MTV možeš da shvatiš šta je rokenrol. Zato sam napisao ličnu, a kompetentnu listu.
- Inspirishi nas filmski 😉 (citat, rečenica, neka scena…)
„U Holivudu niko ne zna ništa“ to je zen o kome treba dugo razmišljati, sve dok ne osetiš dah slobode, mudrosti i inspiracije.
Ako ste zainteresovani da se priključite i budete deo njihove filmske priče, upis je u septembru, a sve informacije i više o filmskoj školi „PREDITOR“ pogledajte na FB stranici https://www.facebook.com/preditor.rs/?fref=ts ili na sajtu http://preditor.rs/
photo credits: privatna arhiva