- Šta Đuro Radosavović može da nam kaže o sebi kao Đuri, a šta o sebi kao piscu?
On je ovan-bik, i nije Đura, već ĐurO, navikao je da vadi ličnu kartu i dokazuje da mu je to zaista pravo ime. Đuro voli da pogleda kroz prozor kola, voza ili aviona i vidi kuće i ljude kako promiču, dakle, voli da putuje. Voli miris knjiga i benzina, indijske orahe i sve vrste paste, a najviše voli učtiv i uredan svijet kao i fine kafane sa mnogo novina na stolu. Kao pisac stvara mnogo likova između korica, piše samo prozu (za sad), i često ima makar po jednog lika koji je duhoviti depresivac kriv za sve.
- Možeš li da opišeš momenat kad se u tebi rodila želja da budeš pisac i napišeš roman?
Roman je prva knjiga koju sam objavio iako sam imao u šteku kratke priče. Upustiti se u pisanje romana djeluje fundamentalistički čak i autoru. Želja da jednu veću priču spakujem između dvije korice, bez intencija da pravim nešto što bi bilo dopadljivo, rizikujući da postoji opcija da ljudi to vole ili proklinju je trenutak u kom neko postaje pisac. Vjerujem da se pisac ne postaje zbog želje za pisanjem, već zato što „mora“ da piše. Nema drugog izbora.
- Kako biraš teme o kojima želiš da pišeš?
Teme se same nameću, a na ovim prostorima ne fali uzbudljivih i intrigantnih tema, nije ovo Švajcarska da živimo bezbrižno i mirno. Svakog dana u kafani postoji mogućnost da upoznamo čovjeka čiji je život romaneskna priča. Nije bitno da li je to što čovjek za šankom priča istinito, bitno je da vas inspiriše da njegovu priču prenesete na papir, da od njega napravite lika kom će čitaoci da povjeruju da je stvaran. Povjerovaće ukoliko postoji emocija.
- Iza tebe su kratke priče, eseji i književne kritike, a sada i dva romana. Da li je lakše misao suzbiti u kratku priču, ili je voditi kroz roman, a ne izgubiti nit?
Roman je rvanje sa svim likovima koji se nalaze u njemu. Kad sam završio poslednji roman osjećao sam se kao da sam pravio žurku u antikvarnici i da su došli svi moji pjani prijatelji. Kad su otišli, a nisu ništa slomili, odahnuo sam. Tako sam se osjećao kad sam završio roman, istovremeno sam žalio što su likovi koje sam kreirao otišli iz mog života, a bilo mi je i drago što ih ispraćam. Kratka priča mi je draga, ona je osvrt, tren i mora biti efektna, baš kao poezija. Roman je okean, red talasa, pa mirno more, i opet talasi, i sve tako. Kratka priča je oblak, roman je nebo.
- Prvi roman koji si izdao bio je “Budva, bagra i blud”, u kom je Budva okarakterisana kao sporedni, glavni junak romana. Čime je to zaslužila?
Tadašnja Budva me mnogo nervirala, jer je jedan lijep primorski gradić pretvoren u Frankenštajna, u beton-grad. Dosta ljudi piše o onome što ih nervira ili tišti. Sve što se dešavalo izgledalo mi je kao fikcija jer je često bilo apsurdno i upravo zato sam odlučio da pustim nekoliko likova da se igraju na stranicama i napišem roman.
- Da li se tvoj prvenac zaista može posmatrati kao “mapiranje stvarnosti” u Crnoj Gori?
Vjerujem da može, jer je Budva zamišljena kao novi Monte Karlo na Balkanu, a sve što je nastalo je tranzicioni Diznilend(izraz utemeljio Dragan Radulović, filozof iz Budve).
- Na ovogodišnjem sajmu knjiga, promovisan je tvoj novi roman „Crnogorski roman“. Sam naslov već dovoljno intrigira, ali šta se zapravo krije iza njega?
Dobrim dijelom je riječ o autoironiji. Trudio sam se da spakujem međ korice priču o jednoj generaciji u raspadanju koja se podigla na Mad Max i Terminator nastavcima, a koju su kljukali pokosovskim ciklusom, Njegošem i Markom Miljanovim, a da omladini niko nije objasnio da su to nije stvarni život već književna djela. U mom romanu žive likovi rastrgnuti između tranzicije i tradicije.
- Kakve su prve reakcije čitalaca, šta ih najviše “kupuje” i da li se iznenade šta sve nisu znali, nakon što pročitaju tvoj roman?
Često je tako, zato što priče o nekim normalnim ljudima zarobljenim u nenormalnom vremenu i okruženju su obično van radara. To su naizgled obični ljudi koji ni po čemu ne zaslužuju naslovne strane i drže se po strani, i zato su meni takvi likovi dragocjeni. Crna Gora je Felinijevska zemlja, idealna za burlesku i drago mi je što mnogo ljudi smatra roman duhovitim, što znači da sam dobro upakovao „tešku“ priču. Ljudi se najčešće iznenade činjenicom da su do prije čitanja smatrali da znaju sve o Crnoj Gori i mentalitetu.
- Kada si poslednji put pisao rukom?
Rukom pišem svakodnevno. Podvlačim rečenice i zanimljive riječi u knjigama koje kupim i čitam, pa kasnije prepisujem i skoro uvijek sa sobom nosim rokovnik u koji upisujem ideje za kolumne, kratke priče, romane.
- Da li misliš da su društvene mreže doprinele „popularizaciji“ književnosti i kvalitetnom pisanju, a koliko su na neki način „ubile“ isto?
Društvene mreže su isprva oduzele promišljanje pri pisanju, sve je išlo brzo i niko više ne brusi ono što piše. Ali, ubrzo je stigao tviter sa ograničenjem od 140 karaktera što je navelo ljude da promišljaju i pakuju svoje misli, traže krače riječi, efektnije. Sve što dolazi ima dvije strane medalje, tako i društvene mreže u odnosu na književnost.
- Kako i na koji način se jedan mladi pisac, danas pozicionira na književnoj sceni? Da li je lak proboj i kako bi ti sebe „mapirao“ na istoj?
Iako je Kiš napisao savjete mladom piscu, ukoliko bih dozvolio sebi da tom spisku dodam neku novu stavku bilo bi to da je skoro pa nužno da u 2015. mladi pisac bude idealno bezobrazan. To bi značilo da istovremeno pravi otklon od nasleđa, da bude svoj i autentičan, preispituje nasljeđe, kao i da ne zaboravi činjenicu odakle je i jezik iz kog je potekao i na kom piše. Iza sebe imam dva romana koji dopunjuju jedan drugi i oni svojim sudbinama na koje ja više ne mogu da utičem mapiraju mene na toj sceni. Na sceni je nemoguće samopozicioniranje, to je zavisi od mnogo okolnosti.
- Kod nas definitivno postoji nova mlada književna scena, koja se svakodnevno proširuje, ali niko od njih nema dodira sa tradicijom. Zašto je kod tebe drugačije?
Moj dodir sa tradicijom zapravo je mačevanje sa tradicijom. Tog protivnika istovremeno poštujem i želim da savladam. Crnogorski roman je priča o sukobu sa tradicijom, nije tradicionalno djelo ni po formi ni po sadržini. Ako bi neko pomislio da je Crnogorski roman zapravo Gorski vijenac 2, biće mi drago kad pročita knjigu do kraja i uvidi da je prevaren, odnosno obmanut. Romani koji u osnovi imaju ideološku priču nikad ne prežive ni par godina, a da ne govorimo o sledećim generacijama čitalaca. Toga sam bio svjestan pri pisanju, zato je ideologija nešto što analiziram i pominjem, a ne nešto čemu bih posvetio roman i vrijeme. Sit sam tradicije u tom smislu, za mene je tradicija dekadentna crta u Francuskoj književnosti, Šekspir u Britanskoj i Dante u Italiji. Ostalo su spomenici, oklopi, mačevi i laži.
- O tebi je napisano: „Traga za korenima reči. Sumnja u realnost, veruje u književnost.“. Šta to znači?
To znači da ne vjerujem novinama, ne vjerujem u istoriju kakvom nam je predstavljaju, već vjerujem knjigama. Vjerujem Floberu, Uelbeku, Stendalu, Karveru, Orvelu i Margarit Diras više nego najvećim istoričarima. Oni su mi dali emociju uz svoje priče o svijetu. Istoričari su mi dali datume i brojeve poginulih, huškali me da mrzim komšiju i da mislim da sam najbolji na svijetu.
- Šta privatno čitaš, i koje su knjige koje voliš da poklanjaš?
Čitam Amajlija Roberta Bolanja, Estoril Dejana Tijaga Stankovića i Obitelj Zahara Prilepina. Dakle, tu su Čile, Meksiko, Lisabon, Beograd i Rusija. Putujem kroz tih nekoliko knjiga poslednjih dana. Poklanjam najčešće Karverovu poeziju, Kortasarove priče i Orvelov roman Niko i ništa u Parizu i Londonu. To su mamci za dalja istraživanja tih pisaca na koje će se nadam se upecati oni kojima te knjige poklanjam.
