Oko devet uveče uđem u jednu kafanu u kojoj sam često i odmah ugledam dobrog frajera. Malo viši od mene. Odlična kožna jakna koja se liže na zeleno, čvrste farmerke i zelene patike. Sve novo. Neobrijan, sa razbarušenom kosom, puši i pije pivo. Pored njega je kaciga a ispred kafane je Kawasaki. Milina jedna od frajera.
Sednem za šank, na odlično mesto. Gledam. Ekipa ispod stepeništa, tri devojke i dva tipa, svi nose cvikere. Izgledaju kao da su slučajno seli zajedno, ali posle vidim da se odlično provode. Pričaju, smeju se, znaju se. Ne pričaju u glas, fini su. Plavuša, lepotica, kaže – Pa neću ja da provodadžišem. I svi zaneme. Pa prsnu u smeh. Provod.
Ulazi tip sa kačketom nabijenim do nosa. Mršav, sa kapuljačom preko kačketa. Telefonira. Sa galerije silazi dečko u šarenom džemperu. Ne rukuju se. Izlaze napolje. Sigurno mu je doneo knjigu iz biblioteke pa sad idu tu u haustor da mu je preda.
Najstariji iz ekipe sa cvikerima se izdvaja, sedne pored mene i priča sa šankerom o rokenrolu. Pričaju kako je bilo i kako bi trebalo da bude. Slušam ih. Ama baš ništa interesantno, kafanske priče i fazoni. Onda se kucaju pivom i kažu – Nek’ ide život. I ja kažem u sebi – Nek’ ide život. To je lepo da se kaže. Kao, život ne bi išao da mu ti ne dozvoliš, sedi tu i čeka da mu se obratiš u trećem licu, u neizvesnosti je da li će ići. A ti onda kažeš – Nek’ ide život. – I on kao krene.
Odem u WC koji je zauzet, jer se tamo muvaju jedan veseli bradonja i jedna visoka lepa devojka. Crna, vižljasta, s lepim zubima. Bradonja nosi cvikere i ima lepe duboke cipele. On je kasnije pričao o stand-up komičarima u Srbiji sa nekim desetim tipom tako da se verovatno nije proslavio s vižljastom.
Posle toga sam sedeo, gledao oko sebe i pretpostavljao. Pretpostavljao sam da jedan dečko navija za Liverpul, da se konobarici dopada jedan mladić za šankom, da su dva glasna tipa pored mene mnogo usamljeni stvorovi. Po načinu kako se popela uz stepenice, pretpostavio sam da jedna devojka ima izuzetno interesantan život i da ume da uživa u njemu.
Ma koje su to kafane gde ima takvih frajera – čuj, viši od Tokina =)
Nekad je i Poslednja šansa imala svoje redovne posetioce. Malo smo se izgubili, mi etnički beogradjani, kragujevčani, novosađani, čačani i ini. Počeli su da nas polivaju iz svojih razrušenih dvorišta, bašta, polja . Razlili smo se po celom svetu, mi ozloglašeni, učeni, pametni, lepi. Ima nas više nezaposlenih, nego ostalih, a svi se lepo druže u radno vreme po popularnim kafićima. Devojke glume ludilo skockane od roditeljskih para, nebili navatale nešto živo za bračni krevet, po mogućstvu u prvoj zoni. Oliti bar u nekom centru sa dobrim kolima, koja im omogućavaju brzi dolazak u epicentar zbivanja njima sličnima. Valjda nismo bili pripremljeni, valjda je naše pređašnje vaspitanje pripada onim 10 Božijim zapovestima